Bez obzira na profesiju i da li radimo za sebe ili se penjemo korporativnom ili političkom lestvicom, napredovanje i ostajanje u vrhu, bilo je od uvek glavna briga „svih nas“ koji se ne zadovoljavamo pukim zarađivanjem za život. U svojoj revnosnoj, ponekad grozničavoj potrazi za ličnim ćupom zlata (moći i prestiža, koji uz njega idu) ambiciozniji smo, u sticanju znanja od svih onih koji su „uspeli“ pre nas.
Najbolji način da uđemo u svet Makijavelija, jeste „rođenjem“
Bez obzira na profesiju i da li radimo za sebe ili se penjemo korporativnom ili političkom lestvicom, napredovanje i ostajanje u vrhu, bilo je od uvek glavna briga „svih nas“ koji se ne zadovoljavamo pukim zarađivanjem za život. U svojoj revnosnoj, ponekad grozničavoj potrazi za ličnim ćupom zlata (moći i prestiža, koji uz njega idu) ambiciozniji smo, u sticanju znanja od svih onih koji su „uspeli“ pre nas.
Fundamentalnu tajnu uspeha, možemo „startovati“ pronalaskom mesta na kome možemo da komandujemo drugima. Da bi smo našli takvo mesto, a ne posedujemo „nikakvo nasleđeno bogatstvo“ moramo da budemo inteligentniji, ambiciozniji i energičniji od ostalih. Uz to, moramo da imamo i „sreću“ ali bez primesa skrupula. U životu sa vukovima, moramo da naučimo, kako se zavija.
Pošto „nađemo svoje mesto“ moramo biti u stanju i da ga zadržimo, rivalski odbranimo i „napredovanjem dokazujemo“. Mnogi će se boriti za „naše mesto“ jer ono vlasniku donosi mnogo. Da bi smo ga zadržali, moramo biti oštroumni, ali opet bez primesa skrupula. Upoznaćemo ljude, koje valja poznavati u „našem svetu“ a upoznaće i oni nas, i verovaće nam i koristiće nas, jednako kao i mi njih. U tim stvarima postoji jedna vrsta „lagodnosti“ jer činimo usluge i obavljamo zadatke „koji su nam dodeljeni“ (znamo šta bi trebalo da se radi, a šta ne dolazi u obzir i znamo koliki će biti naš ćar). Naša „dobra volja i uslužnost“ nam zauzvrat „donose podršku“ koja nam daje još veću moć. I tako krčimo svoj put naviše. I još više.
Kako bi se brže uspentrali uz „gomilu hijerarhijskih kostiju“ trebalo bi imati impresivnu biografiju ili „tako nešto“. Braća, ujaci, stričevi, tazbina, kumovi, prijatelji i poznanici, mogu „sponzorisati naše članstvo“ ukoliko su punopravni članovi, ali za avanzovanje je jedno vreme neophodno „samostalno obavljanje fizičkih poslova“. Dok se ne izvrši „ritualno uvođenje u ambiciju – rukopoloženje“ postoji samo veza. Nažalost, zakon „ponekad“ smatra da su „ambiciozni“ na njegovoj pogrešnoj strani, odnosno protiv zakona, pa se „ponekad“ od „sopstvene ambicije“ možemo odvojiti ukoliko se istovremeno „povučemo i iz života“. Princip je isti, sve su ostalo nijanse.
„Ambicioznost“ podrazumeva „utvrđivanje jačih strana“ – obrazovanje, iskustvo, znanje, karakter, veze, kvalitet dosadašnjih dostignuća i njihovu prirodu. Malo hvalisanja nije na odmet. Za svoju dušu, i samo za svoju dušu, isto tako je bitan i popis svojih slabosti, uz neophodnost da se pretvore u „profesionalne vrline“. Ipak u slobodne vreme, najbolje ih je što pre eliminisati. Ako postoji bilo kakvo saznanje o potencijalnim rivalima, nije na odmet skovati plan njihove eliminacije „mlakom hvalom“ bila ona zaslužena ili ne. Ukoliko su rivali „sposobni ljudi“ koje bi kasnije dobro bilo imati za potčinjene, uvek će postojati mogućnost njihovog zapošljavanja „sa vrha“. Kada sve ide po planu, dobro je poslati „pisamca zahvalnosti“ klubu prijatelja, koji je bio od pomoći. Ne košta puno biti fin, nikad se ne zna…
Pravila igre su „svugde ista“ – zatvorena usta, otvorene oči, šlic zakopčan i rad „po diktatu“. Naravno, kao i „u svakoj igri“ poželjno je biti uvlakač – ko što neko reče u vezi s nečim dugim „bitan je moral kurve, sa manirima učitelja plesa“. Kako vreme prolazi i avanzovanje napreduje, imperativa je sve manje, do trenutka kada „šefu“ počinju da se uvlače, što je verovatno i cilj svih nas, na ovaj ili onaj način.
Uobičajena nit koja se provlači kroz većinu priča o „uspehu u okrutnom“ komplikovanom amicioznom svetu je, da je „većina“ onih koji stignu do vrha, vična šefovanju drugima. Deo njihovog talenta za šefovanjem je možda urođen, deo je možda stečen iskustvom, dok je deo nesumljivo odraz „akutne inteligencije“ svojstvene nekim, mada ne svim, uspešnim ljudima. Puke recitacije teorija, za koje u uspešnim krugovima važi opšte uverenje, da su činjenice i deo standardne uspešne biografije, predstavljaju skladište konvencionalne mudrosti, koja je što uspešni dobro znaju, uvek i nepogrešivo, pogrešna. Bitnije su „površne stvari“ koje služe za utvrđivanje „naopakog gradiva“. Objedinjena znanja i pravila nemilosrdnih genija, koji organizuju i upravljaju razvojem „profita“ mnogo su jača od „koristi“ brutalne snage i pribegavanja nasilju ili konvencionalne mudrosti zakonobojažljivih lidera. Ovakva „načela zdravog poslovanja“ ne bave se „mlaćenjem prazne slame“ (ni krajnje dosadnim i često besmislenim primerima iz života), već jezgrovito prezentuju pragmatizam i primenjenu filozofiju vođa, koje osnivaju i vode „tiho carstvo“ u godinama njegove ekspanzije i uspeha. Umesto da budu sagledani kao izrazi takozvanog zločinačkog uma, ovakva „ambiciozna umeća“ predstavljaju prave dragulje bogatstva – odraz prodornog razumevanja dinamike ljudske prirode.
Upravo je Makijaveli savetovao: „Čovek koji želi da uvek i u svemu praktikuje dobrotu, neizbežno će se naći ožalošćen među mnogima koji nisu dobri. Pri čemu je ipak neophodno da nauči, kako da ne bude dobar i da to znanje primenjuje ili ne primenjuje, u zavisnosti od potrebe slučaja“. Pohlepan svet danas, isto kao i u svojoj prošlosti, podstiče pohlepu i strah. Neophodno je da poznajemo osnovnu istinu – budemo li mislili i radili isključivo u sopstvenu korist, doteraćemo do vrha. A u visinama je toplije, nego što ljudi u dolinama predpostavljaju, naročito zimi. Kao što svi znamo, na vrhu ima mnogo mesta, mada nikada dovoljno za „sve nas“.