Intervju : Vladan Vučković Paja (1.deo)

Nema slikeNajpoznatiji borski gitarista, sa 21. godinom učestvovao na "Zaječarskoj Gitarijadi", do danas izdao 3 svoja albuma i već duže od 10 godina svira u bendu Zdravka Čolića. U specijalnom intervjuu za Bor030.net

 

paja vuckovic

Vladan Vučković Paja je rođen 1968. godine u Boru, od svoje sedme godine svira klavir, a već sa 10 osvaja nagradu za  najboljeg mladog pijanistu Srbije. Sa 14 godina završava osnovnu muzičku školu i postaje član lokalne rok grupe u Boru. Sa 17 godina postaje član gitarskog trija u Boru. 1989 godine nastupao na Zaječarskoj gitarijadi i festivalu u Subotici. Od 1990. svira u poznatim Beogradskim klubovima, zatim provodi godinu dana u Americi, a nakon povratka formira svoj bend "Špijuni". 1996 godine svirao u bendu Kornelija Kovača, a godinu dana kasnije sarađuje na projektima Saše Vasića, Tanje Banjanin, Željka Joksimovića. Tad kreće i njegova intenzivna saradnja sa Zdravkom Čolićem u čijem bendu i danas svira. Samo 1999. godine Paja je svirao na preko 130 koncerata Zdravka Čolića u Americi, Kanadi i Evropi. 2002. godine osniva bend "Alhemija". Izdao albume : Na putu Sunca, Na istoku zapada, Dnevnik duge plovidbe…

Pajo čast nam je što smo stupili u kontakt sa tobom i što ćemo razgovarati o raznim temama. Gde si trenutno i sta radiš?

Nedavno sam završio svoj četvrti studijski album, priprema se njegovo izdavanje. Spremam se na put sa Zdravkom Čolićem, za koncerte u Puli i Bihaću. Takođe, sa Kikijem Lesendrićem imam probe za nastup na ovogodišnjem EXIT-u povodom promocije njegovog prvog solo albuma “MESEC NA VRATIMA” na čijem sam snimanju učestvovao. Sa zadovoljstvom sam odgledao koncert grupe Police, a preko organizatora koncerta Stingu je predat moj DVD “GUITART TRILOGY”, na čemu se Sting posebno zahvalio. Dakle, burno leto.

Pričaj nam malo o svom detinjstvu, delu grada o kome si ziveo ?

Svoje detinjstvo pamtim kao bezbrižno, a grad Bor iz tadašnjeg vremena mi ostaje jedna od najdražih životnih uspomena. Nikada nisam krio da je sva moja muzika koja je kasnije nastajala jakim nitima vezana za taj period života i da sam iz tog vremena crpeo stvaralačku energiju za svoje albume. Kod mene su jako izražena pozitivna osećanja za mesto i kraj iz koga potičem. Iako sam proputovao ceo svet, rodni grad će za mene uvek imati posebno mesto. Inače, prvih godina sa roditeljima sam živeo u “sedmospratnici”, a onda, u drugom razredu osnovne škole, moja porodica i ja preselili smo se u “mali dupleks” u Ulici 3. oktobar

Kojih se ljudi prvo setiš iz tog perioda?

Sećam se dragih komšija sa kojima su se moji roditelji družili. Čak postoji i anegdota da mi je prva komšinica dala nadimak “Paja” koji mi je ostao do današnjih dana i po kome me mnogo više ljudi zna. To je na neki način postalo moje umetničko ime. Često smo vreme provodili, kako se to tada zvalo “iza zgrade”, na betonskom platou iza “sedmospratnice”. Još od tada pamtim i nečiju gitaru koja se tu pojavljivala i koja je često završavala u mojim malim, dečijim rukama. Na neki način bila je šlagvort za moje buduće zanimanje. Sećam se da sam i tada, kao vrlo mali, mogao da ponovim neke fraze iz čuvene kompozicije “Ulazak u harem” Radomira Mihajlovića Točka, na opšte oduševljenje.

Kako je Bor izgledao tada?

Bor je izgledao slično kao i sada, mada u to vreme nije bilo Novog gradskog centra, Banjskog naselja, a Četvrta i Peta mesna zajednica bila su tek izgrađena naselja. Inače, moje detinjstvo se odigravalo na potezu “sedmospratnica”, OŠ Vuk Karadžić, Muzička škola, Dom Omladine, bioskop… I dan danas na muzičku školu gledam kao na hram kulture koji je u velikoj meri uticao na moj životni put. Pozdrav dragoj nastavnici Dostani Kaluđerović!

Kako je nastala ljubav prema klaviru, da li te je neko na to naterao, ili si samoinicijativno krenuo?

Interesantno je da je moj prvi kontakt sa muzikom bio kada me je pokojni otac naučio prvim akordima na gitari. Svoj prvi nastup sam imao sa nepunih pet godina u muzičkoj školi povodom neke proslave svirajući gitaru. Moram da priznam da je očevo diplomatsko ubeđivanje biilo presudno pred polazak u muzičku školu, jer je meni kao dečaku u to vreme lopta bila draža igračka. On me je posavetovao da ipak odem u muzičku školu i makar vidim kako to izgleda. Poslušao sam ga i, naravno, nisam se pokajao. Dopalo mi se. Klavir posle gitare nije bio očekivani izbor, ali u muzičkoj školi nije bilo odseka za gitaru. Ipak sam uspeo dosta dobro da savladam klavir, a poznavanje harmonija sa klavira sam kasnije preneo na gitaru. Ispostavilo se da je znanje klavira bilo od velikog značaja kasnije u otkrivanju tajni koje gitara nosi kao instrument.

Da li je tada bilo talentovane dece u Boru i koliko se muzička edukacija u Boru i muzičko napredovanje razlikovalo od  ostatka zemlje?

Bor je iznedrio mnogo talentovanih muzičara. Mnogi od njih su i danas aktivno na sceni. Mislim da je borska Muzička škola imala izuzetno kvalitetan i stručan pedagoški kadar. Ulagan je ozbiljan rad. Zahvaljujući svojoj izvanrednoj nastavnici klavira, Dostani Kaluđerović, svojevremeno sam osvojio prvo mesto na festivalu mladih pijanista koji se tada organizovao na Republičkom nivou. Škole u unutrašnjosti poklanjaju više pažnje mladim talentima nego u školama u Beogradu, što naravno  ne znači da veliki talenti ne postoje i u glavnom gradu. Nikada ne zna u kome gradu će se roditi veliki talenat koji će uz predan rad i pomoć pravog pedagoga dostići velike rezultate.

Pajin nastup ispred doma omladine

Tvoj prvi rok bend u Boru, kako je to krenulo i kako su izgledale prve svirke?

Prvi bend u kome sam zasvirao gitaru zvao se ATOM 3, sa mojim tadašnjim školskim drugarima Acom Popom koji je svirao gitaru, Vockom pevačem, Filjom basistom i Božom bubnjarem. Oni su već bili formirana grupa, a ja sam im se pridružio. Vežbali smo u starom Indeksu, zgradi koja se nalazila blizu Rudarskog fakulteta. Svirali smo tadašnje hitove popularnih jugoslovenskih bendova.Svirali smo u gradu, obično ispred ili u Domu Omladine. Interesantno je da je grupa ATOM 3, pre nego što sam im se pridružio, imala nastup na Borskom jezeru, gde se slio gotovo ceo grad. Na tom mestu pet puta su
zaredom svirali veliki tadašnji hit grupe “Idoli” koji se zvao “Maljčiki”. I danas kada povremeno sviram klupske svirke ta pesma diže publiku na noge i zvuči vrlo sveže.

paja vuckovicU kom trenutku svataš da nećeš ostati u Boru?

Osnovnu, srednju, i muzičku školu završio sam u Boru. Dakle, prvih osamnaest godina života bio sam “čistokrvni” Boranin. Tada je došla, u to vreme nezaobilazna, vojna obaveza, koju sam odslužio u Sarajevu 1987. godine. Po završetku vojske upisao sam Ekonomski fakultet u Beogradu. Baš u to vreme kod mojih roditelja sazreva ideja da život možda treba nastaviti u glavnom gradu. Ne mislim da je to bila moja želja. Bio sam vezan za rodni kraj i rodni grad, ali sam kasnije shvatio, kada smo se već preselili u Beograd da je za moj eventualni profesionalni put muzičara prisustvo u velikom gradu ipak značilo i veću šansu za angažovanje i uspeh. Takođe, na muzičkom planu, od značaja je bio i definitivni dolazak muzičkog producenta,Perice Kaluđerovića iz Bora u Beograd. Mi smo bili nerazdvojni u Boru, a kasnije i u Beogradu. Perica je producirao sve moje muzičke projekte i bio značajan oslonac u karijeri. Dakle, vreme početka studija je i vreme kada sam polako shvatao da počinje nova životna faza za mene. Mislim da je odluka mojih roditelja u to vreme, u stvari, bila ključna.

Da li je Jugoslovenska Narodna Armija imala razumevanje za tvoj muzički talenat?

Moram da priznam da mi je vojska prvih nekoliko meseci jako teško pala, jer sam bio vrlo mlad i nenaviknut na nova pravila igre. Medjutim nakon izvesnog vremena, kada sam se adaptirao na novu situaciju, postao sam član vojnog orkestra i često svirao u Sarajevu. Muzika mi je uvek pomagala da vidim i doživim stvari koje moje kolege nisu uspevale. To se desilo i u vojsci. U svojoj četi sam imao jedan mali prostor, nešto kao vešernicu i često se dešavalo da dok moji drugovi spavaju, ja vredno vežbam nove fraze na gitari. Čak mislim da sam u vojsci napravio poprlično veliki napredak u sviračkom smislu. Iz vojske sam izašao godinu dana kasnije kao poprilično prepoznatljiv lik u kasarni, opet zahvaljujući muzici.

Kako je bilo svirati 90tih godina u Beogradu?

U to teško vreme za sve nas postojalo je nekoliko klubova u Beogradu u kojima se svirala kvalitetna muzika. To su bile prave oaze dobre muzike u poplavi šunda i kiča. Nije bilo naročito isplativo, ali kad gledam iz ovog ugla, kao da je to bilo priprema za velike zahvate koji su me čekali. Inače, u tim malim klubovima su svirali i mnogi ljudi koji su kasnije postali poznati u svetu muzike: Ognjen Radivojević, Ranđa, gitarista “Nevernih beba”, Tasa, sjajan pevač i moj veliki prijatelj, kasnije i on član “Nevernih beba”… Zaista smo u tim klubovima pekli zanat i nesvesno se spremali za veće muzičke izazove. Zemunski klub “Magnum” je bio stecište poznatih ljudi iz sveta muzike, a mi smo baš tu najviše i muzicirali. Upoznao sam puno dobrih beogradskih muzičara, i često smo svirali “session” večeri do samog jutra.  Ponosan sam na to da sam u beogradske klubove uneo zvuke hitova grupe POLICE koje do tada gotovo niko nije ni svirao.

"Mora li sine ta Amerika?", koji su bili razlozi tvog prvog odlaska?

Hronološki, to je bilo pre mojih klupskih angažmana u Beogradu. Imao sam sreću da, imam tetku u Americi. Čuvena fraza, koja je u mom slučaju bila istinita. Proveo sam devet meseci u Njujorku. Nekoliko meseci sam i radio u italijanskoj samoposluzi na Long Ajlandu, sekući salame i slažući kačkavalje i kavijare u rafove. Ali to mi je omogućilo da sebi kupim prvu gitaru, vrlo kvalitetnu, koju sviram i dan danas. Dešavalo se da su mi u prodavnicama muzičke opreme u 48. ulici, u kojima sam svirajući isprobavao gitare, prilazili ljudi, prodavci ili kupci pitajući me odakle sam, da li sam akademski obrazovan muzičar, da li sam novi u gradu… Mislim da im se dopadalo moje sviranje. Dakle, prvi boravak u Americi je počeo kao turistički, pretvorio se u radni, a kasnije sam kupio i to svoje prvo profesionalno sredstvo, kojeg se nisam odrekao ni do današnjih dana. Odlazak mi je pomogao da poboljšam vladanje engleskim jezikom i da sagledam i spoznam veliku moć zapadnog sveta. Sagledao sam i mane tog velikog sistema. Sve je podređeno sticanju profita. Ipak, Amerika više nije bila nepoznanica za mene. Imao sam dobru pipremu za putovanja koja će uslediti sa Zdravkom Čolićem sa kojim sam, kasnije, još deset puta preleteo Atlantik odlazeći na Severno Američke turneje.

Nema slike


Gde te je Kornelije Kovač prvi put uočio i kao je počela vaša saradnja?

U vreme kada sam izdao svoj prvi album na kome sam pevao i svirao pod imenom benda “ŠPIJUNI”, Kornelije Kovač se vratio iz Španije i dobio  ponudu od Radio Televizije Srbije da napravi emisiju koja bi bila osvrt na njegove dotadašnje autorske domete koji su zaista bili fascinantni. Za potrebe te emisije, koja je kasnije nazavana “TONSKA VILJUŠKA”, Kornelije je krenuo u potragu za pratećim bendom. Spletom srećnih okolnosti, moj album je došao do Bate Kovača. On ga je preslušao i oneo odluku da ja budem deo njegovog benda kao gitarista. Od tog trenutka počinje drugi, značajniji deo moje karijere, jer sam postao deo medijskog prostora u kome se kretao sam estradni vrh.


…zbog dužine intervju će biti dat u više delova. Nastavak možete pročitati ovde…

 

 

Intervju vodio : Miloš Petrović

Slike ustupio: Paja Vučković