Nemoral lokalnih političara, prevazišao je svaku granicu

U prvoj deceniji XXI veka nijedna lokalna vlast nije uspela, da pridobije poverenje građana koji svoj lokalni servis doživljavaju kao protivnički, možda i neprijateljski.

U Boru je sramota biti poslanik, u bilo kom dresu.

 

U prvoj deceniji XXI veka nijedna lokalna vlast nije uspela, da pridobije poverenje građana koji svoj lokalni servis doživljavaju kao protivnički, možda i neprijateljski. Dokle god su gradski moćnici nedodirljivi za svoje komšije, Bor neće krenuti napred.

Partijski, ekonomski i nikad dovoljni lični interesi naše elite, predstavljaju ogroman problem, zbog kojeg smo u velikom zaostatku u procesu tranzicije lokalne zajednice. Sve više razočarava širenje korupcije, urbanistički i ekonomski haos u gradu, odsustvo pravde i neprimenjivanje zakona. Najveće razočaranje predstavljaju sami građani i njihova zla volja, pakost i inertnost, strah od rizika, rada, promena i ideje građanske discipline.

Stanovništvo je u proseku staračko i grad ulaže ogromne napore da i dalje veruje u svoj sistem vrednosti. Lokalna zajednica je, bez optimizma i elana, tranziciono dete koje baba i deda čuvaju, dok roditelji brinu o opstanku porodice i drobe o starim dobrim vremenima. Građanska kultura predstavlja dobru metaforu – najveći kulturni događaji su izložbe starih majstora, dok se na planu stvaranja novih kulturnih ili duhovnih vrednosti, iza kojih bi stajala nekakva ideologija ili makar ideja, već godinama ništa značajno ne dešava.

Dve su činjenice pred nama: Bor mora napred i Bor je u velikoj duhovnoj krizi.

Lokalna politika utiče na život svojih običnih i neobičnih građana. Problem je samo šta podrazumevamo pod politikom. Ako podrazumevamo viziju, ideju, duhovni podsticaj, afirmaciju pozitivnih vrednosti, ili makar civilizovano ophođenje, onda politika ne postoji. Gradski moćnici (politikanti), osobe su bez zanimanja, samouki eksperti „priznati profesionalci“. Oni ne moraju znati ništa, ali ako u pravom trenutku uhvatite pravi vetar i poljube pravu pozadinu, za njih nepostoje neispunjene želje. Od njihovog stečenog znanja i veština, manji je samo osećaj njihove odgovornosti. Politički teatar ispunjavaju neprincipijalne koalicije stranaka, gluvoneme vojske bezimenih sledbenika samozvanih lidera. Ako demokratije nema u partijama, kada će je biti u gradskim intitucijama?

Običan građanin nema čemu da se nada, mada bi morao da razmišlja i preuzme odgovornost za sopstveni život, umesto da stoji u red pred raznim institucijama. Život se ne sastoji od moljakanja i kukanja, već od izazova koje treba savladati. Sve dok se bori za prokletog „vrapca u ruci“, golub će pripasti hrabrijem.
Ideja rizika se u Boru uvek povezuje sa idejom negativnog ishoda, ideja promena sa idejom prevara, ideja kredita sa idejom bankrota. Strah od promena, nanosi više štete od svake, pa i od negativnih promena. Kultura straha kao globalna pojava, u Boru ima najplodnije tlo.

Moral lokalnih moćnika, ne ukazuju na mogućnost da smo dodirnuli samo dno. Izgleda, ljudska beda nema dno. Pljuju se svi u okruženju, izmišljaju se i zataškavaju afere, politički dijalozi izgledaju kao psihodelični snovi pijanih ludaka. Sloboda se u gradu ne daje, ona se osvaja i ne ograničava, ali može se prepustiti ako je neophodno… Apsolutna sloboda bez odgovornosti ustoličenih moćnika, ne razlikuje se mnogo od lagodnosti koju deca poseduju u igri sa ručnom bombom.

U Boru podeljenom na partijske zone moći i uticaja, na svaki mogući način sprečava se izgradnja građanskog poverenja i ne podstiče partnerski dijalog u rešavanju osnovnih životnih problema. Kvalitetne medijske informacije i potrebe za konkurentnim vrednostima u lokalnoj zajednici, ne postoje ,“nisu potrebne“…
Zato u Boru postoje „ovlašćeni predstavnici“ moćnih institucija i investirora?  Ko su „ovlašćeni predstavnici“  kakvi su njihovi odnosi sa lokalnim moćnicima? Da li i kako „ovlašćeni predstavnici“ mogu da steknu ogromno bogatstvo, u našem siromašnom gradu za kratko vreme, a da ne ugrađuju u svoju cenu dodatnu vednost? Zašto i za koga, ugrađuju dodatnu vrednosti? Zato što neki lako mogu da rade u Boru, neki teže, a neki nikako i nikad.

Nekad u industrijski razvijenom i obrazovanom Boru i danas, zlo je predstvaljao i jeste palanački mentalitet, prožet strahom od autoriteta, vlasti, stranaca i promena. Taj mentalitet je sa kompleksima niže vrednosti, stvorio eksplozivnu smešu samoizolacije i iluzije samodovoljnosti u glavama ljudi (koji misle da je dovoljno, to što mogu u bašti da uzgaju krompir i luk i da im ništa više nije potrebno).

Mlađi stanovnici ne vide uzore u svom gradu i očigledno je da su potpuno dezorijentisani. Sjajnih mladih ljudi ima svuda, pa i u Boru (sve manje), ali im je potrebno pomoći da pronađu odgovore na pitanja:
Kako da se uklope u ruine od sistema vrednosti, koje stoje pred njima? Kako i zašto, mladi ljudi ne veruju u vrednosti? Zašto se fasciniraju moralnim patuljcima? Zašto su „smoreni“ od svega?
Odgovori na ova pitanja, vraćaju nas na neuravnotežen odnos, lokalnih političkih vrednosti i javnog građanskog dijaloga. U ovom trenutku grad Bor ne zna, za kakav život sprema svoju mladost i to je strašno. Postoje samo virtuelne strategije jalovih institucija i mnoštvo teorija zavera. Nema tako velikog tepiha, ispod koga ćemo, moći da sakrijemo ovu našu katastrofu.

Dakle, ako ste nekoga nazvali lopovom, a to ne možete da dokumentujete, treba vas kazniti. Ako ne možete da platite kaznu, treba vas privesti zakonu. Ali, ako ste dokazali da je neko lopov, onda treba lopova privesti zakonu.

Ipak mislim da se Bor polako menja nabolje. To, naravno, ne znači da ćemo „uploviti u dobre vode“ ali mi se čini da je definitivno, za nama ostao onaj rušilački, odvratni, primitivni pogled na svet, kao moguća opcija. Sasvim polako, kao da učimo da hodamo posle teške bolesti, stupamo u predcivilno razdoblje. U odnosu na okruženje, svakako, mi smo jako zaostali, ali opet, moramo se osvrnuti i shvatiti da smo takoreći doputovali iz kamenog doba, jašući na dinosaurusima.