Regionalizacija i decentralizacija vlasti predsatavljaju pravi lek za bolesti diktature tipa „moćni predsednik“, „vlast jedne političke opcije“ ili „nepricipijalne kooalicije“. Kao takav, lek je najblagorodniji, kada se upražnjava u neposrednom kontaktu sa građanima. Preko potreban je i Boru na svom novom putu (jer stari put više ne postoji, jednostavno nema ga nigde, kao ni starog Bora).
„Nikada nije potrebno, poveriti većoj jedinici, ono što može učiniti manja.
Ono što može učiniti selo, ne treba da čini opština. Ono što može opština, ne treba da radi država.“
(princip supsidijarnosti)
Regionalizacija i decentralizacija vlasti predsatavljaju pravi lek za bolesti diktature tipa „moćni predsednik“, „vlast jedne političke opcije“ ili „nepricipijalne kooalicije“. Kao takav, lek je najblagorodniji, kada se upražnjava u neposrednom kontaktu sa građanima. Preko potreban je i Boru na svom novom putu (jer stari put više ne postoji, jednostavno nema ga nigde, kao ni starog Bora).
Nije neko posebno saznanje da u Srbiji i po ovim, kao i drugim „bitnim pitanjima“ postoje dve „škole mišljenja“. Jedna je, da je regionalizacija obaveza koja proizilazi iz Ustava Srbije, dok druga predstavlja pakleni plan nove podele Srbije, koji se dešava po nalogu svetskih moćnika. Osnovni ciljevi i teme inkorporirane u regionalističku inicijativu su ravnomerni regionalni razvoj i kompatibilnost sa evropskim standardima, uključujući i pripremu za korišćenje sredstava strukturnih fondova EU – potpuno novi tip regionalizacije i decentralizacije prostora i resursa zajednica u Srbiji.
Osnovno pitanje nije, koji su to politički, ekonomski, kulturni i socijalni koncepti, kojih Bor do sada nije mogao da se oslobodi, već koje su to političke elite kojima odgovara da se Bor potpuno uruši, uhvaćen u zamku centralizma i unitarizma, uprkos tome što je evidentno da je u svakom smislu, istrošen oligarhijski način upravljanja Timočkom Krajinom i njenim gradovima. Pitanje teritorijalne podele i organizacije ima nekoliko aspekata: geografski i kulturno-istorijski, razvojni, administrativni, statističko-informacioni i politički. Uprošćeno, jer mudrost je prosta najsjajnija, težište pojma regionalizacije ima razvojni aspekt, dok težište pojma decentralizacije ima političko-administrativni aspekt.
Procesom decentralizacije ogromne nadležnosti (sa njima i odgovornosti), prelaze sa državne uprave na lokalnu samoupravu. Koliko je naša lokalna samouprava spremna u ovom trenutku za decentralizaciju, znajući da imamo aktuelan proces „odliva mozgova“ koji na svojim leđima mogu izneti ovaj proces, kroz neku vremensku perspektivu? U tome nije najvažnija samo količina resursa i njihov kvalitet, već i institucionalni faktori i mehanizmi regulacije, koji nam govore o tome šta sa resursima trebamo činiti. Stepen razvoja (bogatstvo) decentralizovane zajednice zavisi od kreativnosti, sposobnosti, i produktivnosti njenih građana, dok se politički i ekonomski odgovorna vlast i administracija, vrednuju prema efikasnosti gazdovanja javnim prihodima i troškovima, kao i prema realizaciji strateških planskih aktivnosti.
Proces pridruživanja jedne države Evropskoj Uniji podrazumeva primenu NUTS sistema (Nomenclature des Unites Territoriaux Statistiques – Nomenklatura statističkih teritorijalnih jedinica) koji se u EU primenjuje. NUTS je sistem statističkih teritorijalnih jedinica po standardima EU, tj. Statističkog zavoda EU iz Luksemburga (Eurostat). Definisani nivoi NUTS-a su: NUTS 1 – (3 – 7 miliona stanovnika, ima karakter federalne jedinice), NUTS 2 – (800.000 – 3 miliona stanovnika), NUTS 3 – (150.000 – 800.000 stanovnika), NUTS 4 – (10.000 – 150.000 stanovnika) i NUTS 5 – (ispod 10.000 stanovnika). Evropska unija naročito insistira na uvođenju standarda NUTS 3 – podele na teritorijalne jedinice koje imaju između 150.000 i 800.000 stanovnika, kao uslova da država članica može pristupiti strukturnim fondovima EU. U pregovorima sa budućim državama članicama, Evropska komisija je do sada zastupala stav da organi teritorijalnih jedinica na NUTS 3 nivou, treba da budu izabrani od strane građana i da imaju određenu zakonsku i finansijsku autonomiju. Kao posebna stavka u regionalnoj politici EU, predviđa se obaveza država da donesu višegodišnje planove regionalnog razvoja. Države koje nikada nisu imale tradiciju regionalizma pristupile su formiranju regiona, pre svega da bi obezbedile pristup strukturnim fondovima EU. Na našu sreću, sredstva EU za ujednačavanje regionalnog razvoja nisu dostupna samo državama članicama, već su dostupna i državama u procesu pridruživanja EU.
Srbija je i ovu obavezu, kao i mnoge do sada, odradila, kako – tako (prema potrebama i interesima vladajuće političke elite), koja bi da se domogne strukturnih fondova EU (i u skladu sa svojom razvojnom strategijom, koristi sredstva podrške EU u 7 regiona Srbije). Zašto vladajuća politička elita nije organizovala i uredila kvalitativno podelu teritorije Srbije i prema NUTS 4 i NUTS 5 nivou? Kako će i da li će manje predele i zajednice, moći (samostalno ili udružene) da pristupe strukturnim fondovima u skladu sa svoji razvojnim strategijama i projektima? Da li ima za tim potrebe ili su države članice EU pogrešile, prilikom celovitog pristupa konceptu regionalizacija država članica Unije (i većem značaju regionalizacije manjih predela i zajednica u državi, radi ravnomernijeg razvoja bodatih i siromašnih)? O ovim pitanjima i odgovorima, koji veoma bitno utiču na ekonomski razvoj i integraciju manjih predela i zajednica u državi, građani bi morali organizovati više javnih diskusija, prvo u okviru svojih foruma zajednice, a potom i partnerski sa lokalnim i državnim političkim elitama. Nova Evropa pripada svim njenim građanima – ne samo državnoj i regionalnoj političkoj eliti (koja u Srbiji ovakvom novom teritorijalnom organizacijom, želi da čuva vlast i upravlja sredstvima svojih i evropskih poreskih obveznika, bez kvalitativne i javne participacije građana manjih predela i zajednica u Srbiji).
Regionalna politika EU predstavlja najvažniji instrument za postizanje tzv. kohezije svojih naroda i podrazumeva niz mera u cilju razvoja infrastrukture, smanjivanja nezaposlenosti, podsticanja industrijskog razvoja i svih oblika privrednih delatnosti, kako bi se poboljšala konkurentnost lokalnih privreda i time izjednačile nejednakosti u razvoju regija i manjih zajednica Evropske unije. Svaka država članica ima različitu prošlost i geografiju, kulturne, jezičke i druge karakteristike svojih stanovnika, ekonomske i društvene prilike, političke sklonosti i tenzije, a svi ti faktori predstavljaju uzroke i objašnjenja velikih razlika, koje postoje u teritorijalnoj organizaciji ovih država (različiti stepeni regionalizacije).
Model Republike Italije
– Trostepena teritorijalna organizacija (60 miliona stanovnika, 8 099 opština, 95 provincija, 20 regiona (5 poseban status).
– Osnovna jedinica lokalne samouprave je opština,
– Provincija je samoupravna jedinica višeg stepena,
– Region je najviši nivo decentralizacije.
Model Republike Češke
– Trostepena teritorijalna organizacija (10 miliona stanovnika, 6 251 opština, 15 gradova, 14 oblasti).
– Dvostepena lokalna samouprava (osnovna jedinica lokalne samouprave je opština, dok je samoupravna jedinica višeg stepena grad)
Regionalizacija Srbije kao pitanje evropske budućnosti naše države, treba omogućiti dostizanje granica svojih potpunih političkih i administrativnih kapaciteta (ne samo obavezu i mogućnost pristupa kapaciteta države i regiona strukturnim fondovima EU) i mogućnost pružanja nadležnosti i ovlašćenja manjim predelima i zajednicama, jer se time doprinosi osećaju olakšanja i jačanju cele države. Finansijske i ekonomske krize ukazuju na činjenicu da globalizacija i centralizacija, nisu uvek u stanju da zaštite razvojni prosperitet. Decentralizacija i regionalizacija države mora predstavljati podsticaj za opštinsku, regionalnu i prekograničnu saradnju, koji u uslovima globalne finansijske krize omogućava primenu alternativnih strateških načina privlačenja domaćih i stranih investotora u celoj društvenoj zajednici (državi, regionima, gradovima, opštinama i selima). Zamislite, kako bi izgledala klasifikacija osnovnih lokalnih samoupravnih jedinica na teritoriji opštine Bor (prema zadnjem popisu stanovništva iz 2002.god. – 55.817 stanovnika), prema NUTS 5 nivou (ispod 10.000 stanovnika)? Koliko bi takvih osnovnih lokalnih samoupravnih jedinica u regionima i državi (strateški povezanih, seoskih i gradskih mesnih zajednica) stvorile sebi, mogućnost direktnog pristupa razvojnim fondovima i institucijama EU? Da li bi nam bilo lakše, na tom novom putu?
Ipak, nikakvu novinu ne predstavlja namera (ili „slučajnost“) državne političke elite, da pruži identičnu („dodatnu“) mogućnost pristupa strukturnim fondovima EU (najrazvijenijem regionu – ekonomskom prstenu Srbije) regionu Beograda (sa preko 2.000.000 stanovnika), kao i ostalim šest manje razvijenim regionima u Srbiji (koji imaju 150.000 – 800.000 stanovnika), svrstavajući svih sedam regiona u Srbiji prema standardu NUTS 3. Ovakva mapa statističkih regiona u Srbiji, predstavlja još jedan populistički dokument, koji se pokušava prekriti uz navodnu saglasnost evropskih institucija. Državna politička elita na sva pitanja u vezi regionalizacije, ima samo jedan odgovor – Administrativna regionalizacija predstavlja samo prvi korak ka ozbiljnijoj regionalizaciji Srbije! Videćemo uskoro reakcije građana Bora, Timočke Krajne i drugih zajednica, predela i regiona u Srbiji.
Već celu deceniju prolazimo prvu i malo brže ulazimo u drugu (možda još dužu, ali sada već sigurniju i izvesniju) fazu tranzicije našeg sistema, suočavajući se sa nasleđem i velikim problemima teritorijalne organizacije i funkcionalnosti države i gradova. Kako bi smo do cilja stigli uspešno, potrebno je da povećamo efikasnost prilagođavanja i strateškog upravljanja zajednicama (seoskim i gradskim). Mnogo više problema, potreba i želja biće rešeno i građani neće morati „za sve i svašta“ da idu u Beograd, dok će im razvojne institucije EU biti bliže. Građanima i lokalalnoj zajednici, ostaće mnogo više ušteđenog novca i vremena. Da li Vas je kao građane skoro neko upitao, zašto… kako… i šta je to Vama potrebno u gradu, na ovaj ili onaj način? Da li ste kao građani uključeni u pravljenje gradskih master planova? Ovo je ipak, drugačiji odnos građana u zajednici – novi dijalog zajednice, koji je neizbežan.