Participacija građana i javni dijalog zajednice

U „mnogim revolucijama“ koje se dešavaju sa lokalnom globalizacijom, veoma važnu ulogu ima participacija građana i javni dijalog zajednice. Ova „velika revolucija“ uključuje u lokalnu akciju, sve one koji pomažu drugima da se društveno, ekonomski i politički razviju i one kojima je ova podrška zajednice u razvoju namenjena.

„Ići zajedno je početak. Ostati zajedno je progres. Raditi zajedno je uspeh.“

U „mnogim revolucijama“ koje se dešavaju sa lokalnom globalizacijom, veoma važnu ulogu ima participacija građana i javni dijalog zajednice. Ova „velika revolucija“ uključuje u lokalnu akciju, sve one koji pomažu drugima da se društveno, ekonomski i politički razviju i one kojima je ova podrška zajednice u razvoju namenjena.

Tokom šezdesetih i sedamdesetih godina XX veka, u periodu preovladavanja ortodoksnog razvoja, stručnjaci su bili ti koji su raspolagali odgovorima… siromašni i članovi zajednice su bili ti koji su imali probleme i veći deo tih problema bilo je moguće rešiti edukacijom i transferom tehnologije. Kako je ova ideologija sve više potpadala pod sumnju i bivala podcenjivana, ravnoteža se pomerala jer razvoj nametan od vrha naniže, uglavnom nije davao rezultate. Sve više, građani su prepoznavali problem u upravljanju zajednice, a njihovo učešće je postajalo ključ, kako održivosti tako i mnogih drugih rešenja lokalne problematike. Na taj način participacija (učešće) građana, postaje glavna tema razvoja društvenih zajednica (lokalnih, regionalnih, nacionalnih i internacionalnih). Nova ortodoksnost koja se upravo dešava globalno (sa najvećom ekonomskom krizom čovečanstva) opominje nas da „kao što je to uobičajeno, sa konceptima koji postaju aktuelni, retorika odlazi daleko ispred razumevanja, ostavljajući praksu pojedincima“.

Participacija predstavlja više serijal principa nego ideologiju – više etiku nego model… duboko iznutra, participacija se tiče nauke o poštovanju i slušanju mišljenja, osećanja i znanja onih na koje smo u prošlosti „ciljali“. Participacija predstavlja transparentnost, bez obzira na naše namere da intervenišemo u nečijim životima… znači biti obazriv prema decentralizaciji i delegiranju, dozvoliti manje moćnima da dobiju veće resurse i pridobiju veću odgovornost, znači razmenu naših znanja i veština… ukratko, ona se tiče otvaranja, preuzimanja rizika i ukazivanja poverenja. Ovakve promene, veoma teško padaju onima koji su opterećeni „teretom godina, formalnim obrazovanjem i hijerarhijskom kulturom“ – pogotovo kvazi političarima, koji ne promovišu razvoj političkog konsenzusa u zajednici, već pozivaju građane i strušnjake da budu aktivniji kao „partijski eksperti“.

Građanski aktivizam se već po tradiciji, nalazi u prvim redovima participativnog dijaloga i akcije familije organizacija trećeg sektora – nevladinih i društvenih organizacija, preko projekata potpomognutim od strane međunarodnih razvojnih agencija. Neko će možda pokušati da dokaže da je učešće nevladinih i društvenih organizacija građana u participaciji, na neki način slično ulozi „socijalnog osiguranja“ jer predstavljaju svoje klijente (građane) prilično efikasno, držeći tako i građane zajednice i lokalnu vlast, dalje od mogućnosti da se direktno suočavaju. U mnogo slučajeva, jačanje građanskog aktivizma predstavlja visoku platformu razvojnog procesa, koji narušava „savremena politika i moć“. Zajedno, oni predstavljaju pravu mešavinu: vrednosti, motiva, institucionalnih okvira, misija, veličina, nivoa, uticaja i sposobnosti da se proizvedu programi i usluge. Njihov razvoj se svakodnevno uvećava, podstaknut idealizmom, novim mogućnostima da se bude na usluzi, frustracijom zbog načina na koji su druge institucije izneverile ostvarivanje onog što su obećale u vreme svog mandata i u „retkim prilikama“ – svojom pohlepom. Za mnoge siromašne i ljude sa hendikepom, ove institucije predstavljaju jedinu realnu nadu, da će se njihove potrebe čuti i da će im se neko obratiti.

Ono što nedostaje našoj današnjoj realnosti, jeste uloga centralnih i lokalnih vlasti i njihovi unutrašnji odnosi prema familiji organizacija trećeg sektora. Vlast (na svim nivoima) mora omogućiti inicijativu zajednice i premošćavanje praznine između javnog upravljanja u praksi i akcija zajednice. Nacionalna i lokalna regulativa koje se tiču participacije građana, moraju pružiti građanima zajednice, pravo da organizuju i formiraju nevladine i društvene organizacije, pregovaraju sa javnim sektorom i koriste javne resurse – dok vlast mora podsticati participaciju čitavog spektra zainteresovanih građana zajednice. Svaki korak u ovom procesu, mora se bazirati na participativnim metodama, koje uključuju: izgradnju svesti i razvoj strategije (postizanje konsenzusa po pitanju prioriteta akcije), razvoj ljudskih resursa i institucionalnog jačanja, razvoj planiranja i instrumenata upravljanja i promociju javnog dijaloga kroz razmenu informacija.

„Da bi naša zajednica zakoračila u budućnost, mora prebaciti težinu i na drugu nogu – zbog stabilnog i bržeg kretanja unapred“. Društvo je u svojoj prošlosti imalo izuzetne pojedince, koji su služili kao izvor značajnih i trajnih ljudskih dostignuća. Dalji izvor ljudskih uspeha neće biti pripisan izuzetnim pojedincima, već izuzetnim spojevima i kombinacijama ljudi. Ove kombinacije mogu uključivati ljude koje drugi, njima slični, već smatraju izuzetnim. One takođe, mogu da uključuju obične ljude koji otkrivaju sopstvene kapacitete, koji im mogu omogućiti da budu izuzetni u procesima zajedničkog rada. Impresioniran ovom jednostavnom metaforičkom analogijom, razmišljam o realnoj mogućnosti mobilizacije lokalnih grupa običnih građana i razvojnih političara, radi preuzimanja izuzetno teških, važnih, odgovornih, ali i neizbežnih zadataka unutar „naše destruktivne i na izgled, necivilizovane lokalne zajednice“.