Perspektiva naše realnosti

Koliko god odlučni i samostalni bili, ne možemo da zanemarimo činjenicu da su drugi ljudi, a pogotovo oni nama važni, uvek deo našeg pogleda na svet. Da bismo postali autonomne integrisane ličnosti, neminovno prolazimo kroz različite forme uticaja drugih, prema kojima se pozicioniramo na različite načine.

Koliko god odlučni i samostalni bili, ne možemo da zanemarimo činjenicu da su drugi ljudi, a pogotovo oni nama važni, uvek deo našeg pogleda na svet. Da bismo postali autonomne integrisane ličnosti, neminovno prolazimo kroz različite forme uticaja drugih, prema kojima se pozicioniramo na različite načine. Neke uticaje svesno prihvatmo, neki nas nesvesno oblikuju, neke doživljavamo kao vrlo strane ili represivne, a neke kao razvojno unapređujuće.

Koliko god želimo, da poverujemo u samostalnost svog mišljenja i odlučivanja, ono biva proizvod, neprestane razmene između nas i našeg okruženja. Ovo najočiglednije dokazuje činjenica, da mnogi razgovori koje vodimo sa drugima, uključuju davanje ili traženje saveta ili mišljenja. Uvažavanje tuđe perspektive, obogaćuje naš sopstveni pogled na stvari. Dok smo zaokupljeni jednim aspektom situacije, vrlo često nam se dešava da nam promakne nešto važno. Ako krenemo jednim putem u rešavanju problema i naiđemo na prepreku, koju nikako ne možemo da savladamo, možemo dugo ostati ukopani na tom mestu. Nekada se ispostavi da nije problem u prepreci na koju smo naišli na svom putu, već smo izabrali pogrešan put, koji može biti vrlo nezgodan. Narastajuća anksioznost, usled produžene frustracije, smanjuje fleksibilnost našeg reagovanja, a time i šanse da iz neke situacije uspešno izađemo. Svima nama, desilo se da posle mukotrpnog mozganja, dođemo do „pravog zaključka“ – Kako se toga nisam setio/la!?. Realna činjenica, koju svi uglavnom uvažavamo, kada pričamo o svom problemu, jeste, da smo pokušali njegovo rešavanje na sve moguće načine, ali ništa nismo promenili. Razlog je jednostavan, iako najčešće nije očigledan – nešto nam je promaklo.

U svakodnevnoj komunikaciji, perspektiva naše realnosti, najčešće se iznosi u formi saveta i preporuka. Svako od nas, je nekada dao neki savet drugome ili se posavetovao sa drugima, oko nečega. Svi smo bar nekada doživeli, da dobijemo savet koji nismo tražili, a možda nam nije ni bio potreban. Mnogima je u trenutku odluke, nedostajao savet bliske osobe, neke je savet prijatelja spasio od činjenja velike greške, a nekima je ozbiljno pomrsio račune… Mnogi razgovori, koje vodimo sa drugima, uključuju davanje ili traženje saveta, koji mogu biti manje ili više direktivni. Najdirektivniji saveti su oni, koji sadrže direktnu preporuku za nešto ili protiv nečega. Ono što ovakve savete često prati je, davanje informacija koje potkrepljuju takvo stanovište, pozivanje na činjenice i lična iskusva. Informisanje može biti i samostalan način davanja saveta, bez potrebe da se ukaže na konktretan izbor. Još jedan vid davanja saveta u širem smislu, jeste pružanje podrške pri odlučivanju. U ovom slučaju, osobi se ukazuje na način, na koji bi mogla da donese odluku, a ne na sam ishod odlučivanja.

Svaki od ovih načina može biti manje ili više koristan, što zavisi od konkretne situacije. Informisanje je najkorisnije onda, kada postoji realan nedostatak informacija ili znanja kod osobe koja odlučuje. Odlučivanje u neznanju, više podseća na nasumično pogađanje tačnog odgovora. Realna perspektiva tada može da upotpuni sliku, da nam ukaže na ono što sami nismo znali ili nismo uspeli da primetimo, kako bi imali dovoljno informacija, za donošenje najbolje moguće odluke. Nekada, međutim, nemamo problem sa nedostatkom informacija. Često ćemo se naći u situaciji da i pored sveg znanja, ne možemo da sagledamo celu sliku. Nekada je to problem sa uspostavljanjem prioriteta. Nekada, jednostavno, ne možemo da predvidimo ishod, dovoljno pouzdano. Nekada smo u konfliktu, zbog postojanja oprečnih argumenata. Ono što podršku pri odlučivanju čini vrednom, jeste podupiranje ličnih resursa osobe koja odlučuje. To može biti samo ohrabrivanje, da se osoba odvaži da uradi ono što je već naumila, ili ukazivanje na neke pomoćne tehnike za donošenje odluka. Kada dajemo savet, možemo imati i vrlo jasan stav o nekoj temi i direktno ga izneti. Kada je u pitanju određena stručna oblast, direktan savet o tome kako postupiti u datoj situaciji, možemo potpuno opravdano i zatražiti. Svaka vrsta saveta ima i svoje zamke. Direktnu sugestiju za ili protiv nečega, osoba koja odlučuje, može doživeti kao udar na sopstvenu slobodnu volju i autonomiju. Može se zaključiti – Što je odluka, koju bi neko drugi trebalo da donese od većeg životnog značaja za nas, to je ova vrsta saveta neadekvatnija.

Ipak, neki ljudi sami traže, gotove formule i recepte za vođenje sopstvenog života. Njima podela ili potpuno prenošenje odgovornosti za odluke, olakšava borbu sa anksioznošću. Oni mogu doživeti trenutno olakšanje, ali na duge staze, ovaj mehanizam je regresivan i vodi sve većoj zavisnosti, koja onemogućava dalji psihološki razvoj. Iako bismo svi ponekad voleli da dobijemo uputstvo za korišćenje života, naročito kada doživimo velika razočarenja ili hroničan zamor, moramo znati da u našem najboljem interesu, možemo da odlučimo jedino mi sami. Informisanje najmanje ugrožava autonomiju našeg odlučivanja i može biti izizetno korisno, u proširenju polja odlučivanja. Naravno, pod uslovom, da su informacije koje dobijamo relevantne. Ljudi teško uspevaju da ne iskažu svoj stav, pa se i kroz vrste informacija koje primaju, mogu pratiti njihova polja interesovanja, ono što oni smatraju važnim i što za njih predstavlja prioritet. Proširivanje polja informacija u tom smislu, može doprineti usvajanju različitih perspektiva i uglova, iz kojih se neka situacija može sagledavati.

Kada nešto ne funkcioniše, nekada je rešenje u promeni pristupa. Pristup se zapravo odnosi na to, kako se određena stvar radi i ukazuje na metod, kojim se dolazi do određenog cilja. Kada vidimo da neko donosi dobre odluke, dobro procenjuje okolnosti i ima uspeha u otklanjanju prepreka, možemo se zapitati kako on to radi. Svi mi imamo neke ustaljene obrasce, koji stoje u osnovi naše unutrašnje dinamike i kroz koje sprovodimo u delo svoje zamisli. Pre ili kasnije, primetićemo, da smo se našli u situaciji, iz koje ne možemo da izađemo, sa svojim ustaljenim šemama. Tada nam može pomoći promena pristupa. Nekada će nam novina doći i sama od sebe. Uvek je u životu, biti sam svoj majstor, duži put. Opravdan je onda, kada specifičnost situacije, prevazilazi naša iskustva i nama dostupna, iskustva drugih. Ali, ako uvek zadrto ostanemo pri odluci, da sve uradimo sami, desiće nam se, da izmislimo toplu vodu i to posle mnogo napornog eksperimentisanja. Iskustva drugih, značajan su resurs za odgovore, na naša sopstvena pitanja. Nisu sve tehnike, podjednako dobre za različite ljude i u tom smislu njihovo nametanje, ne razlikuje se mnogo od nametanja gotovih rešenja. Kritički osvrt, na ono što nam se nudi, neophodan je za ispravnu porocenu vrednosti, koju neka tehnika ima za nas. Uz njihovo kreativno prilagođavanje samoj specifičnosti naše situacije, najveći broj prepreka na koje u životu nailazimo, moramo savladati.

Kada bilo koji vid savetovanja sprovodimo, svesni specifičnosti osobe koja odlučuje, moramo uzeti u obzir stvarne potrebe koje ta osoba ima, ciljeve koje želi da postigne, njenu unutrašnju dinamiku, ono što je pokreće kao i ono čime je inhibirana – tek onda, savet dobija svoju najveću vrednost. Možemo biti beskrajno kreativni u svojim predlozima „kako da…“ ali ukoliko se fokusiramo samo na zadatak, a pri tome zaboravimo sa kim pričamo, naš trud je uzaludan. Kada dajemo mišljenje ili tražimo savet, uvek bi trebalo da imamo na umu, ono na šta se pri tome oslanjamo. Ako se oslanjamo na ideju da ono što funkcioniše u našem slučaju, sigurno mora i u situaciji u kojoj je neko drugi, zanemarujemo različitost i posebnost potreba i zahteva, koje u poređenju sa nama, ima druga osoba. Prosto, preslikavanje ponašanja, nikada ne može da bude onako uspešno, kao što je ono originalno. Sve ono što uzimamo od drugih, moramo prilagoditi sopstvenim specifičnostima, ako želimo da to postane integralni deo nas. Da bismo na pravi način, predočili osobi svoje stanovište, prvenstveno moramo biti svesni toga, kako ona razmišlja. Ako osobi kažemo, ono što nije spremna da čuje, ona to neće ni čuti. Ukoliko nismo shvatili, koje su stvarne potrebe osobe sa kojom razgovaramo, svaki savet, ma koliko dobar bio, neće pogoditi cilj. Nije dovoljno da znamo, šta bismo mi uradili, da smo u određenoj situaciji. Potrebno je i da razmislimo o tome, ko se u toj situaciji našao. Ne postoje univerzalna rešenja, kao što ne postoji, ni jedino i najbolje moguće. Ako pažljivo slušamo šta nam osoba zaista govori, možemo da razvijemo dovoljnu dozu empatije, da sagledamo problem na način koji to ona možda još nije uspela i skrenemo joj pažnju, na ono što je propustila da primeti.

Ono što smo naučili veoma rano, još u periodu odojčeta, jeste, kako drugi reaguju na naše ponašanje. Kao deca nismo znali, kakav smisao ima naše ponašanje i kroz odnos sa drugima, polako smo učili o životu. Neprestano smo istraživali sredinu i testirali različite aspekte stvarnosti. Kroz roditeljske rakcije, smo sticali predstavu o sebi i tome, šta koje ponašanje izaziva, o namerama drugih i njihovim potrebama. Drugi su nam bili, ogledalo za našu sobu, u kojoj formiramo sopstveni identitet. Kao deca, učili smo kroz sistem nagrada i kazni, kroz imitaciju modela, identifikaciju, sistem nasumičnog pogađanja i praktično u svakoj vrsti interakcije. Veoma bitan deo interakcije, bio je sistem povratne reakcije. Kada smo nešto uradili, drugi su nam dali informaciju o tome, kako su to oni doživeli. Kao deca, često smo postavljali pitanje – „Šta ti misliš o meni?“ Ovo pitanje, u nešto izmenjenom, implicitnom obliku, veoma važno ostaje i za dalji tok, našeg života. Osobe koje nailaze na krizu identiteta i imaju problem da integrišu različite aspekte svoje ličnosti, češće su zavisne od ove povratne reakcije. Čak i oni, koji imaju jaku unutrašnju bazu ličnosti, uvek će ostati dovoljno osetljivi, da čuju povratnu reakciju, koju im šalju drugi, a koja ima ulogu testa naših uverenja, o sebi u realnosti. Često se potreba za mišljenje od drugih, objašnjava potrebom za „objektivnošću“ drugih, koji posmatraju sa strane i na koju naša trenutna situacija ne utiče lično. Naravno, kako drugi reaguju na nas, jeste važna informacija, ali svakako nije ono, što se može nazvati objektivnom informacijom. U sistemu socijalnih interakcija, malo šta je objektivno. Tako je i ugao gledanja nezavisnog posmatrača, zapravo, pogled sa stanovišta subjektivnosti drugoga. Svi mi reagujemo iz okvira sopstvene ličnosti i nismo u mogućnosti da budemo mašine za standardizovanu objektivnu procenu. Ono što možemo, je da budemo svesni svoje neminovne subjektivnosti, čime ćemo teže doći u iskušenje da je namećemo drugima.

Dobro je da shvatimo, da naš sistem uverenja, nije jedini i prvi ispravan, koliko god nama to zvučilo uverljivo. Da nam nije toliko uverljivo, ne bismo ga se ni držali, ali isti taj doživljaj, ima i svako ko dolazi iz nekog drugog sistema. Tolerancija, ne znači da smo promenili mišljenje, već da možemo podneti postojanje i drugih ispravnih mišljenja. Posledično, prihvatanje različitosti, dovodi do uvida, koliko su sve suprotnosti, samo različiti načini, da se zadovolje univerzalne ljudske potrebe. U situacijama u kojima možemo da primetimo eskalaciju sukoba, nemogućnost rešavanja konflikata i rascep na pristalice i suparnike, koren se često nalazi u različitim vrednostima. Vrednosti su relativno stabilne dispozicije svake osobe, koje upravljaju načinom na koji osoba funkcioniše, ciljevima koje postavlja i sredstvima koje za to upotrebljava. Vrednosti se odnose na poželjna ponašanja, na ono što očekujemo i smatramo ispravnim. One nas motivišu, da se ponašamo na određeni način i vrše selekciju, onoga što opažamo. Ljudi koji poseduju različite vrednosti, neminovno će tumačiti stvarnost i iskustvo, u skladu sa njima. Tumačenje predstavlja ključnu reč, u pokušaju približavanja različitih uglova gledanja, sa aspekta vrednosti. Ako shvatimo, da je naš pogled na svet, samo jedna od mogućih interpretacija realnosti, otvorenije ćemo prići svemu onome, što se od toga razlikuje i lakše ćemo prihvatiti, da drugačiji pristupi stvarima postoje, podjednako legitimno kao i naš lični.