Rekonstrukcija vladanja i mobilizacija „znanja i imanja“

Da li ekonomska kriza koja nas potresa predstavlja, najavu entropijske planetarne koncepcije, nazadovanje našeg društva i lokalne zajednice i nemoć građana da imaju kontrolu nad vlastitim tvorevinama.

Pragmatično i strateško delovanje u okviru mogućeg kompromisa zajednice,
sa pogledom na njenu lepšu budućnost.


Da li ekonomska kriza koja nas potresa predstavlja, najavu entropijske planetarne koncepcije, nazadovanje našeg društva i lokalne zajednice i nemoć građana da imaju kontrolu nad vlastitim tvorevinama. Koliko objektivne okolnosti mogu da budu nadmoćne u odnosu na voljni subjektivitet, izražen u javnom dijalogu zajednice, koji bi trebao da spasi sve nas zajedno? Teška i nekako preozbiljna tema za naše dnevne aktuelnosti. Imamo mi i svoje svakodnevne brige. Uostalom, koliko su nas puta surove lekcije života naterale „da postanemo pametniji i bolji ljudi“.

 

 

Autoritet znanja i lična odgovornost u kombinaciji sa razvijenim pobedničkim duhom, predstavljaju merljivu kategoriju, koju određuju rezultati, kojih ili ima, ili nema. Viziju napretka, mogućnosti i htenja definišu „uspešniji i lepši“. Da li ćemo uspeti, da se odupremo „savremenim izazovima života u Boru“ i stvorimo respektabilni merljiv autoritet znanja i građanske inicijative, prema javnim potrebama i interesima zajednice? Kako stvoriti i nositi duh i viziju pobednika, koja nedostaje našem mentalitetu? Personifikaciju građana, imamo u svim sferama javnog života i rada, uključujući i „razvojnu politiku“ koja treba da vodi naš grad, iznad površine vode izbegavajući velike talase.

 

Koliko puta su nam dozvoljene greške koje činimo, da bi i dalje mogli da držimo glavu iznad vode? I Bor želi da „ispliva nekako sa glavom iznad vode“. Često nam nije jasno, kojim se stilom treba plivati, ni kuda. Jedni žele samo da ne potonemo, pa nam ni dok plutamo nije tako loše. Drugi bi da rone, ali ne mogu da ubede ostele, da neće doći do gušenja. Neki žele da plivaju levo, neki desno, a neki su prosto neplivači. Najcelishodnije bi bilo plivanje pravo, i levo, i desno, sa glavom iznad vode, izbegavanjem talasa zbog potapanja, ali samo ne unazad i nikako na leđa. Plivnaje stilom profesionalaca, koji kroz odgovornost prema poslu i autoritetu znanja savlađuju i pobeđuju svaku plimu neodgovornosti i talase neznanja, prožete svim greškama iz prošlosti. S druge strane, svima nam je dobro znano, da se samo plivači i dave. Neplivači nikad.

 

Osnovni problem je, što „gradska elita“ ne razmišlja ekonomski razvojno, već interesno lično. Moćnici se „međusobno zadužuju“ i koriste javne finansije za lične projekte koji propadaju, umesto da ulažu u razvoj lokalnog tržišta, javnu i privatnu ekonomiju grada. „Javni rashodi se dodeljuju“ samo politički podobnim vlasnicima inicijativa i pritom ne postoji nikakav javni monitoring, niti supervizija procedura. S druge strane, javni prihodi (porezi, doprinosi, takse…), nisu stimulativni za stanovništvo i privredu. Opštinski budžet nije razvojan (već je razoran, u i kontinuitetu deficitaran), niti se planira javna podrška razvojnim ekonomskim inicijativama iz lokalnih fondova. Opština radi ono što ne radi ni jedna porodica u Boru. Interes javnog servisa građana, trebao bi da predstavlja razvoj dijaloga i partnerstva, a ne dobrobit političara. Sve dosadašnje lokalne strukture koje su „vladale gradom“ nisu imale realne planske ciljeve i aktivnosti, već samo obećanja.  Ali, ako se „gradski moćnici“ idalje budu učili na nama građanima, moraćemo svi zajedno u gradu, pokrenuti jedan opšti pokret protiv svih stranaka, jer nijedna nema nameru da promeni suštinu i sadržaj upravljanja gradom. Boranima nije potrebna „puka rekonstrukcija vlasti, već rekonstrukcija vladanja gradom“. Otvoreno ćemo reći, da naša budućnost nisu „političari i menadžeri“ koji sede u svojim foteljama i pritom ne znaju šta rade, već da je naša budućnost u partnerstvu sa uspešnim profesionalcima, koji su obrazovani, provereni i imaju rezulate.

Borani su siti statusa kvo i osećaju puls neminovnih suštinskih i funkcionalnih promena u gradu. Zato su i podržali inicijativu za prevremene lokalne izbore, koja je izazvala veliki psihološki pritisak u celoj zajednici i okruženju. Nisu organizovani nemiri, već su se građani borili i „izborili“ racionalno, skupovima, štrajkovima i pregovorima u mogućim okvirima.  Građani su samo „vratili loptu u polje političara“ (lokalnih i nacionalnih). Zato i ima nemira u svim političkim redovima bivših lokalnih koalicija na vlasti. Kada je ostala sama u četiri zida „vladajuća lokalna politička elita“ nije mogla da ospori legitimitet već druge peticije svojih sugrađana, pa je naprasno dobila motiv da sama potraži prinudnu upravu i alternativnu mogućnost kupovine povratne karte za lokalni politički voz, nakon sledećih izbora „u pobedničkoj klasi“. Zato su, morali sami sebe, da proglase, bivšima. Sada, svi znamo i vidimo, da su nestrpljivo  započeli međusobnu borbu i predizbornu kampanju „u novom odelu“. „Niko ozbiljno“ ne planira preduzimanje aktivnosti revizije, rebalansa i restrukturiranja „već godinama politički popularnog subvencionisanja javnih i privatnih delatnosti“ iz sektora lokalnih javnih finansija. Jednostavno će nam predlagati, da je „verovatno moguće“ naš javni dug revitalizovati preko „novog spasilačkog kluba prijatelja grada“ koji će nam velikodušno omogućiti „otpis dugova – refinansiranjem“. Pošto „odgovarajućih garantnih fondova“ u gradu nemamo, nije nemoguće, da će u ponudi biti i „najnoviji modeli samodoprinosa u gradu i selima“ kako bi „naša zajednica investirala u budućnost“ nakon novih izbora i „ubrzano krenula napred“. Verovatno ćemo i dalje slušati „razvojne špekulacije i neverovatne planove i programe“ i gledati veoma prljav politički marketing, koji nikom nije potreban. Baš sada, trenutak je da poručimo – Novi lokalni izbori ne trebaju biti borba dva ili više čopora, koja žive na ovom prostoru!

Političke partije i grupe građana, moraju svojim sugrađanima ponuditi javni dijalog i partnerstvo u realizaciji svojih sadržajnih programskih aktivnosti oporavka i napredovanja grada, njegovog otvaranja ka regionu, državi i Evropskoj uniji. Lokalna strateška koalicija je u tom kontekstu moguća sa svima „ako su u funkciji „nečega“ što možemo definisati kao javni interes“. Pritom nesmemo dozvoliti bivšim gradskim moćnicima, koji su naš grad vodili slepo i bez sluha, i doveli ga u ćorsokak, da se presvuču u prihvatljive evropske konzervativce. Oni moraju „prema svojim zaslugama“ odgovarati za svakodnevno upropašćavanje Bora.

Budućoj gradskoj eliti, pre lokalnih izbora moramo poručiti, ukoliko javne poslove i interese zajednice bude traljavo i stihijski obavljala, građani Bora će ponovo zahtevati prevremene izbore, kako bi dobili sposobnu i efikasnu lokalnu vlast, radi sprovođenja unutrašnjih sadržajnih i funkcionalnih reformi, koje su preduslov oporavka i napredovanja Bora. Ukoliko na sledećim lokalnim izborima dobijemo kvalitetnu lokalnu vlast, onda će to biti pravi trenutak za „novi dogovor unutar zajednice“ radi postizanja javne podrške, koja je neophodna da bi se Bor strateški pokrenuo. To su aktivnosti dubokih unutrašnjih promena i velikih reformi, koje se u Boru moraju sprovesti, a koje će biti uspešne „samo ako se dogovorimo“ ko će i kako, šta da radi. Uglavnom nam slede, mnoge teške odluke i poslovi, koji se ne smeju više odlagati i izbegavati – veoma težak period, koji zahteva od svih nas velike napore i odricanja, radi bolje zajedničke budućnosti.

Odluka o strateškim alternativnim pravcima razvoja Bora, nikako ne sme biti prepuštena samo institucijama, strankama ili pojedincima, koji ceo posao žele „da završe brzo i na svoj način“ već odluka mora predstavljati javni konsenzus zajednice. Boru nisu dovoljni samo još jedni lokalni izbori sa krhkim programskim načelima, bez garancija implementacije i dogovora političke elite sa građanima i privredom zajednice. Pritom, moramo dati šansu novim ljudima – mladim i obrazovanim kadrovima, koji u zapećku čekaju šansu na marginama, nasuprot stranačkih „prvoboraca“.

Redosled koraka neophodno je definisati razvojnom strategijom Bora. Za vrlo kratko vreme moramo vizijom doći do „prvih pobeda“ jer to jedino daje smisao našem globalnom putovanju. Dobre vesti i podrška dolaze nam od onih koji prepoznaju alternativni put. One predstavljaju veliku podršku za sve ono pozitivno, što smo uradili do sada. Ispred nas je vreme demonstracije moralnih i profesionalnih vredenosti, kako bi do cilja stigli za „što kraće vreme“. Ipak, prioritet na tom našem putu, predstavlja mobilizacija „čistih razvojnih snaga“ u gradu, koje su mnogo jače po dubini grada i okoline, nego u lokalnim partijama.