Una Stojaković: Priča Boranke iz srca Wuhana [FOTO]

Una Stojaković, dvadesetosmogodišnja Boranka, koja je celu situaciju oko korona virusa stojički izdržala direktno u srcu Wuhana, odakle je virus protekao, prenosi nam svoju priču.

Privatna arhiva

U Kinu sam došla pre dve godine, sticajem okolnosti. Kako sam istovremeno završila dva mastera, trebao mi je odmor, psihički pre svega, pre nego što upišem doktorske studije. Imam prijatelja koji drži nekoliko škola u Kini i, zahvaljujući njemu, sam i sama došla ovde. Predavala sam engleski jezik, kao što većina i naših ljudi radi ovde. Slobodno vreme sam koristila za obilazak egzotičnih i zanimljivih destinacija.

Privatna arhiva

Sada kada vratim film…eh…
Wuhan, 21. januar. Početak tzv. Spring festivala. Ulice pune naroda, svi su veseli, nasmejani, radosno jure u kupovinu da nakupuju što više jer ide Kineska Nova godina, a tada kako je poznato tri dana ništa ne radi. Gužva. Svuda je počelo ukrašavanje grada. Niko ne sluti na krah.

Ovde se pita jedan čovek. Taj isti čovek je sazvao konferenciju za štampu i objavio da od sutra, 23. janura se sve zatvara.

Hubei, moju, provinciju, stavlja pod „ključ“, Nova godina se otkazuje i svi su u kućnom karantinu. Ovde smo imali jedan dan za kupovinu svih potrebnih namirnica, vode, sredstava i toalet papira!

Članak za člankom se ređa: „Prva žrtva virusa“, druga, treća, „Raste broj mrtvih“… Virus napada starije, osobe sa slabijim imunitetom.

Privatna arhiva

Počinje izgradnja bolnice, pa druge, pa treće. Za 14 dana su sagradili tri bolnice, u svakoj može stati po 1500 pacijenata…

Svu ušteđevinu što imaju ljudi daju na hranu. Direktor bolnice umire. Doktor koji je otkazao venčanje, da bi se borio za živote zaraženih ljudi, trebao je da se venča na dan kada je umro! Dvadesetosmogodišnja devojka, lekar, umire. Po naselju vidim ljude koji padaju od virusa, mlađe osobe.

Privatna arhiva

Kamion dva puta nedeljno dolazi ispred naselja. Čujem čoveka kako viče po naselju da u toliko i toliko sati stiže kamion koji dostavlja hranu i vodu. Zovem ambasadu nema
šanse da me evakuišu… Ja sam zatvorena u stanu, sama. Stranac u tuđoj zemlji.
Moja provincija, generalno, nije bila u izolaciji. Mi smo odmah stavljeni u karantin. Kina je stala. Kao da je neko pucnuo prstima i sve se ugasilo. Prodavnice, ljudi…

Grad je postao „Grad duhova“.

U mom naselju niko ne priča engleski, niti ga razumeju osim „Hello“. Sam početak za mene je bio veliki šok. Kako da ja njima objasnim da sama živim, da nemam hranu, da moram da izađem i kupim nešto? Doduše, u početku su me i pustali preko ulice da pređem, kada počnem da urlam do te mere da me celo naselje čuje, s’ tim što su mi uvek merili vreme koliko se zadržavam.

Kada je situacija postala gora, jedino što sam mogla, bilo je da i sama čekam kamion sa namirnicama. To su ljudi sa sela koji donose najosnovnije namirnice. Obzirom da niko ne priča engleski, nije mi preostajalo nista drugo nego da počnem da učim kineski jezik.

Tu počinje moja borba za opstanak.

Privatna arhiva

Nisam znala ništa da kuvam. Živela sam na instant nudlama i nekim konzervama. Nisam imala nož, tiganj, a da ne pričam o osnovnim sastojcima – ulje, so, šećer… Kako je kamion dolazio dva puta nedeljno, morala sam da kupujem sirovo povrće jer su jedino to i dostavljali. Tiganj sam pozajmila od komšinice, so sam kupila, doduše. Dosta je za početak.

Muka natera čoveka da se promeni iz korena. Sećam se, stavim na sto šta imam u kući i razmišljam da li sam zaista gladna da jedem ili da ipak ostavim za sutra. Vremenom sam naučila da kuvam, doduše kineska jela.

Kad god zovem majku pitam šta je kuvala. Uvek, pa i sada, uzvraća rečima: „Ma ništa posebno, ‘ajde neću da ti pravim zazubice dete“. I onda brizne u plač. Kada mi je poslednji put slala pare, rekla je: „Idi u prodavnicu kupi nešto slatko“. Jesam, kupila sam jaja. I slatko sam ih pojela sa paradajzom i pirinčem.

Privatna arhiva

Nakon više od mesec dana prestala sam da brojim dane. Sve teže sam podnosila. Nekad, sećam se, sedim po dva sata i plačem, onda ustanem, umijem se i sama sebi navodim razloge zašto ne treba da budem nesrećna. Zamenila sam dan za noć. U 5 ujutru čujem kamione kako zaprašuju i dezinfikuju ulice. Čujem muziku, zvuk dopire sa ulice, čini mi se da „ide“ sa kamionima.

Zdravstveni pregled je bio obavezan. Svaki drugi dan smo išli na proveru. Maske su nam dostavljali volonteri, ali kako smo imali zabranu izlaska iz stana, nisu nam ni bile potrebne. Osim kada odemo po namirnice ili na pregled.

Privatna arhiva

Kakva je sada situacija u Wuhanu?

– Dan kada je moj grad oživeo. Konačno! Nakon dugih 78 dana moja provincija je otključana. Leto je stiglo neprimetno, 33 stepena. Ljudi su opet napolju, nasmejani ali sa dozom obazrivosti. Još uvek su aktuelne maske. Maske, ah, čudno je kako tek u vreme epidemije ljudi počinju da shvataju da drugi nose maske, nažalost. Imam osećaj kao da je neko lagano pomerio zavesu i dovukao sunce nad gradom. A ja sam se probudila iz zimskog sna.

Još nije gotovo. Virus je stabilizovan ali vanredno stanje je još na snazi. Za vreme mog karantina uvek je padala kiša, kao i samo nebo da je plakalo zbog cele situacije. Jedino što sam zavolela iz tog perioda bila je noć.

Doduše, oduvek sam volela noć, ali tada sam mogla da odem na spavanje u pet ujutru, bez griže savesti. Tada svi smarači spavaju, sreća postoji samo za mene, nada opet korača velikim koracima.

Kao i moj Bor, i Wuhan drugačije miriše u pola pet ujutru, nego u bilo koje drugo doba dana ili noći. Tada me ne zanimaju oni koji se razumeju u medicinu bolje od doktora. Ni svi oni političari koji samo žele da izvuku neku korist iz čitave ove situacije, neshvaćeni umetnici, teoretičari zavere. Ni oni koji misle da Kinezi jedu šišmiševe, pse i mačke…

Sve ima početak pa i kraj. Tako i cela ova situacija. Ta misao me je uvek izvlačila iz kriza. Naravno, i muzika. Na slikama, čini se da se ulice samo oporavljaju od obilne kiše. Vreme je bilo nekako tiho sve dok se užurbanost nije vratila u obliku kupaca koji nose kapute.

April je, hladnoća još nije gorka, a grad odzvanja životom, opet. Melanholija koja se ne može opisati rečima, samo osećaj. Mračni obris invalida u daljini… Najdublji mir koji sam ikada poznavala.

Privatna arhiva

U Kini je jako teško sprijateljiti se sa nekim. Konkretno mislim da budete prijatelj sa njim. Čudan su oni narod. Privržani, odani porodici, stranci ko stranci. Kina je još jednom pokazala koliko je velika i pružila ruku spasa Srbiji.

Za svojih 56 dana zarobljena u karantinu jedno sam naučila. Sve mora da prođe. Svi dani, depresije, lažni osmesi, prave a ne uzvraćene ljubavi, najlepše letnje noći, sve one greške pravljene svesno ili nesvesno, suze, brige, iluzije, nadanja, čekanja, kiše, političari, laži, snegovi, brakovi, životi – kako dođe mora i da prođe. Ni dan nije večan. Današnji dan se nikada više neće ponoviti. Po meni, jedino je muzika večna.

Ljudi su u zabludi. To što u Srbiji i drugim zemljama nazivaju karantinom, može da se stavi pod velikim znacima navoda. Sećam se, u tri dana sam na aplikaciji u telefonu mogla da vidim 68 pređena koraka. Nije šala. Maske nosimo zbog sebe, svog zdravlja. One nisu sredstvo direktne odbrane od virusa. Virus je jako napredovao, mutirao. Sada se prenosi i putem vazduha. Kada padne na zemlju, na istom mestu možete stati vi, vašom cipelom i direktno ga uneti u kuću. Mislite o tome kada sledeći put izlazite napolje. Uprkos nesvakidašnjim okolnostima, ostali svet nije stao. Ljudi su mnogo nedisciplinovani. Tek kad vidimo da nam gori pod nogama, uspaničimo se i brže bolje krenemo u nabavku hrane. Bez panike, bez alavosti i halapljivosti, sve će ovo proći.

Budite disciplinovani, radite kako vam kažu.

Privatna arhiva

Da li si pokušala da se vratiš u Srbiju?

– Nažalost, rečeno mi je ako bih želela sada da se vratim u Srbiju, moram u karantin 28 dana, u vojni logor. Prosto, psihički ne mogu da izdržim više da budem zatvorena. Trenutno je Kina najbezbednija zemlja što se virusa tiče.

Ovim putem želim da izrazim ogromnu zahvalnost gospođi Biljani Ivanić iz ambasade Srbije u Pekingu koja me zastupa i štiti moja prava u Kini.

Reklama: