Valentina Šekarić : Kvebek – Kanada (1. deo)

Bor sam napustila 21.septembra 2005.godine, međutim ideja da odem iz Srbije rodila se mnogo ranije. Moja najlepša sećanja vezana su za neke prošle, bezbrižne dane iz mladosti i zvuke gitare u dvorištu Gimnazije.


Bor sam napustila 21.septembra 2005.godine, međutim ideja da odem iz Srbije rodila se mnogo ranije. Moja najlepša sećanja vezana su za neke prošle, bezbrižne dane iz mladosti i zvuke gitare u dvorištu Gimnazije.

Lična karta :

Valentina Šekarić je rođena 7.februara 1976.godine u Zaječaru. Od rođenja do 2005.godine živela je u Boru. Završila je osnovnu školu “9.Srpska udarna brigada” i Muzičku školu “Miodrag Vasiljević” u Boru. Nakon završene Medicinske škole u Zaječaru, dugi niz godina bila je zaposlena u Zdravstvenom centru Bor, na Internom odeljenju i Prijemno-trijažnom bloku Bolnice u Boru. 21. septembra 2005. godine, napušta Srbiju i odlazi u Kanadu, u provinciju Kvebek. Danas je student 3. godine medicine na koledžu i odlično govori francuski i engleski jezik. U slobodno vreme igra odbojku, proučava istoriju i piše blogove. Obožava književnost.

Gde si trenutno, u kom mestu, koja država?

Živim u gradu Šerbruku u francuskoj provinciji Kvebek na istoku Kanade. Šerbruk je grad na jugu provincije i nalazi se u slivu dveju velikih reka – San Fransoa i Magog. Takođe, Šerbruk je u srcu administrativne regije zvane Estrie i smešten je na samoj granici sa SAD-om. Populaciju Šerbruka je teško znati sa sigurnošću s obzirom na to da se neprestano naseljava ljudima iz celog sveta. Neki od podataka kažu da u Šerbruku živi oko 350 000 ljudi.

Kada i zašto si otišla iz Bora? Koliko često dolaziš u Bor?

Bor sam napustila 21.septembra 2005.godine, međutim ideja da odem iz Srbije rodila se mnogo ranije. Po prirodi sam vrlo aktivna i svestrana osoba i zahvaljujući tome, ali i svojim roditeljima, skoro ceo svoj život sam putovala i upoznavala nove i drugačije ljude. Ta iskustva pomogla su mi da shvatim kakav život želim za sebe i za svoju porodicu. Onog trenutka kad sam počela da se gušim u moru ljudi bez perspektive i bez ikakve naznake da će nekada biti bolje, rešila sam da odem.Veliku ulogu u svemu tome odigrao je i moj suprug, jer se pojavio u pravo vreme i pomogao mi da svoje snove pretvorim u stvarnost.

 

Šerbruk

Danas slobodno mogu reći da živim život o kakvom sam oduvek sanjala i vrlo sam srećna što sam u mogućnosti da pružim mnogo više svojoj deci. Na žalost, u Bor nisam dolazila nakon odlaska i to mi mnogo nedostaje. Bez obzira na sve, Bor je moj grad i nosim ga u srcu ma gde bila. Volela bih da, jednog dana, svojoj deci pokažem grad u kome sam odrasla i ljude koji su bili deo tog odrastanja.

Kada si tamo, i pomisliš na Bor, šta ti prvo pada na pamet? Čega se najradije setiš? Šta ti recimo baš u ovom trenutku najviše nedostaje?

Prva misao na Bor vezana je za moju porodicu i prijatelje koji su ostali tamo. Njih se uvek sećam i to sećanje u meni izaziva tugu. Sa svima njima sam u kontaktu onoliko koliko mi to dozvoljava slobodno vreme, Mnogo je perspektivnih ljudi među njima koji, na žalost, nemaju mogućnost da učine nešto više za sebe i to me uvek iznova razočara. Takođe, moja najlepša sećanja vezana su za neke prošle, bezbrižne dane iz mladosti i zvuke gitare u dvorištu Gimnazije.

 

Tu su i klinci iz čika Jovine škole novinarstva, čuvena dečija emisija “Malo pojačaj radio”, vikend svirke u Teatru i na Malom stadionu, dečije ludorije na Borskom jezeru i drage kolege iz Zdravstvenog centra Bor. Mnogo je lepih uspomena vezanih za Bor i sve su mi jednako drage. Ono što mi najviše nedostaje je upravo taj neki osećaj zajedništva kojeg ovde nema.

Kakav je život u Kanadi, odnosno u mestu gde ti živiš? Opiši nam jedan klasičan dan? Šta često posećuješ?

Tempo života u Šerbruku i uopšte u Kanadi je izuzetno brz. Studije medicine oduzimaju mi najveći deo vremena, tako da mi malo toga ostaje za bilo šta drugo. Jedan klasičan dan studenta u Kanadi na prvi pogled izgleda vrlo nepodnošljivo. Ustajem u 7h, spremam klinke za školu i obdanište, odlazim na fakultet sa brdom knjiga i obaveznom kafom koju pijem u kolima.

 

Ceo dan sam na predavanjima i jedinu normalnu pauzu imam za ručak koji je ovde uvek u podne. To je ujedno i vreme u kome mogu da završim sve sporedne obaveze putem mobilnog telefona. Predavanja se obično završavaju oko 18h. Nakon toga čekaju me domaći zadaci starije ćerke ili dečije igre sa mlađom ćerkom, brdo kućnih obaveza i naravno – suprug. U 21h je povečerje i klinci idu na spavanje, a meni tada počinje maratonsko učenje. Mogu da kažem da sam zaista srećna ako uspem da spojim 5h spavanja pre novog dana na fakultetu.

 

Prirodno jezero u okolini Šerbruka

 
U početku mi je bilo zaista teško da se uklopim u takav ritam života. Međutim, danas se izuzetno uklapam do te mere da i kada nemam obaveze na fakultetu, ritam života teško menjam. Veliku podršku imam u svom suprugu bez koga takav život ne bi bilo moguće izdržati. S obzirom na to da se ovde ljudi vrlo retko druže zbog nedostatka vremena, svaki slobodni trenutak koristim u izlascima sa porodicom.

 

Volim da odem na jezero Magog koje je prirodna granica između Kanade i SAD-a. Priroda na tom jezeru podseća me na Borsko jezero i u stanju sam da čitavo popodne sedim na obali i gledam talase. Takođe, volim kinesku kuhinju i vrlo često posećujem kineski restoran u kome sa porodicom uživam uz specijalitete poput rakova, morskih školjki i hobotnica. Po prirodi sam avanturista, tako da mi pravo zadovoljstvo predstavlja obilazak provincije Kvebek. Divlja priroda je ovde očuvana u potpunosti i jako je lep osećaj uživanja u lepotama Montreala ili reke San Loren u Kvebeku.

 

Takođe, vrlo često obilazim indijanski rezervat Odanak u kome živi pleme indijanaca Abenaka, starosedeoci Kvebeka. Među njima imam puno dobrih prijatelja i mogu reći da su zaista divni ljudi. Iako ih je ostalo vrlo malo, uspeli su da zadrže svoju vekovnu kulturnu tradiciju. Upoznajući njihove običaje, shvatila sam koliko mi sami ne umemo da sačuvamo naše istorijske vrednosti. 

 

(kraj prvog dela – uskoro sledi nastavka…)