Bor magnet za film

U čuvenom rudarskom gradu, jednomod najprosperitetnijih u SFRJ, snimali su Žika Pavlović, Šijan, Makavejev, Oleg Novković, Nikola Ležaić.

Privukla me je simbolika grada koji je bio mesto prosperiteta, a sada je mesto propasti, objašnjava reditelj Oleg Novković zašto mu je Bor bio inspiracija da tamo snimi nagrađivani film „Beli beli svet“.

– U tom propadanju Bor ima veličinu – smatra Novković i dodaje da je to grad sa jakom urbanom kulturom, ali i sa najvećom rupom (od rudarskog kopa) u Evropi.

U tu „rupu“, Novković je zajedno sa scenaristkinjom Milenom Marković smestio dramu „Beli beli svet“ o tragičnoj ljubavi, žudnji i nerazumevanju u kojoj su glavne uloge tumačili Jasna Đuričić, Hana Selimović i Uliks Fehmiu. Međutim, prvi susret sa Borom ovaj rediteljsko-scenaristički tim imao je tokom rada na dokumentarnom filmu „Rudarska opera“.

– Pravili smo predstavu „Opera za Tri groša“ Bertolda Brehta sa naturščicima, građanima Bora, i snimali dokumentarac o tome, i kroz njihov život ispričali priču o tom gradu. Breht, čini mi se, aktuelniji nego ikad doneo je songove i ironiju, a ljudi iz tog filma, humor i emociju, inspiraciju za sve nas – objašnjava Novković i dodaje:

– Bor je bio simbol novog socijalističkog čoveka, jer su ljudi iz cele SFRJ dolazili tamo, u potrazi za sigurnim i dobro plaćenim poslom. Detinjstvo sam proveo na gradilištima jer mi je majka bila građevinski inženjer i uvek sam ostao vezan za radničku klasu, sa svim manama i vrlinama koje ona nosi. Zato je Bor sa rudnikom i teškom industrijom bio magnet za mene. Tamo smo upoznali ljude koji su me fascinirali, tako da smo se Milena i ja napojili na tom izvoru, što je bilo dragoceno iskustvo. Odatle su potekle neke Milenine drame, naš prvi zajednički film „Sutra ujutru“, a i „Beli beli svet“. Kroz dokumentarac „Rudarska opera“ otkrili smo dalji naš put, Milena svoj, a ja svoj – kaže reditelj.

Novkovićev kolega Nikola Ležaić, rodom iz Bora, nagrađivani igrani debi „Tilva Ro“” snimao je takođe u Boru, a za glavne junake ove drame angažovao je dvojicu Borana, tinejdžera skejtera. Čuveni rudaski grad za Ležaića je „ono mesto odakle crpiš ideje“.

–Bor za mene nikad nije bio surova sredina, u vezi sa njim više imam neki melanholični osećaj, kao neka jako lepa uspomena – objašnjava Ležaić kojem je drago da i drugi autori vide inspiraciju u Boru.

– Svako ima svoju sliku o Boru i svakog interesuju druge stvari, neko kaže da je grad živ, neko da je mrtav, ali je bitno, da se o njemu priča. Neko je rekao „Živ si dok te neko pamti“, zato je Elvis i dalje živ, i Kurt Kobejn, Džejms Din i Merlin Monro, takođe. Bor je makar u tom društvu, a to nije loše društvo (smeh). Da li mu na drugi način pomažu ne znam, ja drugačije ne umem – kaže Ležaić nastavljajući tako stopama kolega koji su snimali u ovoj rudarskoj koloniji: Dušan Makavejev („Čovek nije tica“) i Živojin Pavlović („Na putu za Katangu“), a neke scene filmova „SOS: spasite naše duše“ Slobodana Šijana i „Čarlston za Ognjenku“ Uroša Stojanovića takođe su snimane u Boru.

O snimanju filma „Na putu za Katangu“ Živojina Pavlovića, malo je dokumenata ili članaka koji svedoče o radu na filmu. Jedno od retkih sećanja napisao je rediteljev sin Vuk Pavlović, dramaturg, u zborniku radova „Živojin Pavlović – pisati za film, pisati filmom“:

„Živojinov film „Na putu za Katangu“ većinom je sniman u Boru (zima 1986) i cela porodica ga je obišla tokom produženog vikenda za 29. novembar. Ujutru je snimana masovna scena na gradskom trgu, i ja sam od Živojina i njegovog asistenta Petera Zobeca dobio zadatak da stojim skriven od kamere iza jednog kioska i sprečavam eventualne prolaznike da izlaze na trg iz ulice koja se ulivala u njega. Uveče je rađena masovka u kafani (sa pevanjem i razbijanjem čaša), snimana je čitavu noć, a ja sam statirao sedeći za stolom u društvu „prostitutki“. Sutradan je u planu bilo snimanje u hodnicima borskog rudnika, duboko pod zemljom, čemu sam žarko želeo da prisustvujem, ali mi otac nije dozvolio iz bezbednosnih razloga. Bio sam tada u pank fazi, pun sebe, smatrajući se odraslim, i stoga i malo ljut na oca“.

(Politika)